Memoari sarajevske pletilje čipki...

Ko me posl`o u Oslo?/ Ko me posla' iz Osla? :)... After a year on North...

15.09.2009.

Five hundred twenty-five thousand six hundred moments so dear...


"Five hundred twenty-five thousand six hundred minutes
  Five hundred twenty-five thousand six hundred moments so dear
  Five hundred twenty-five thousand six hundred minutes
  How do you measure -- measure a year?
  In daylights -- In sunsets
  In midnights -- In cups of coffee
  In inches -- In miles
  In laughter -- In strife
  In -- Five hundred twenty-five thousand six hundred minutes
  How do you measure a year in the life?
  How about love?
  Measure in love
  Seasons of love..."

I love quoting. It's the best way to make a point and express something you wanted to say long time ago, but you were just to lazy to write it down and then somebody else did it instead of you. Or you just thought that the things you feel inside were/are too complicated to be said in such a simple way and you believe there are no words enough to describe it.
Well, the fact is that precisely those simple sentences were always the ones that fascinated me the most and always got to the point. My point.
Therefore I feel that I've been robbed many times by many clever, or call them mind-mate fellows whose sentences, that I read here and there, were the ones I was having in my head some time before.

So, I was listening to a song from the rock musical Rent and I couldn't start this blog post without quoting these lyrics first.
I thought about those five hundred twenty-five thousand six hundred minutes that I spent away from home. How come they made me miss them more then I ever missed some other minutes of my life, and I did have many, many happy minutes of that kind...?
I know someone who knows answer to this question and said that home is where your heart is. I measured all those minutes in love and all the things mentioned above so intensively that I created a home, or a bubble (as my dear Jenny had habbit to say), and left a bit of my heart I guess.
So, what to do when you have many homes according to this logic? I know, tough one.

On my way home (heh, which one then?!?)...Ok, on my way from Oslo to Sarajevo, that happened almost a month ago now, I had this weird feeling. I was waiting in front of the gate at the airport in Belgrade and looking at the people that were passing by -some of them going to some different gate, some of them heading to their working places and so on...And I remembered when I was a kid and was going to the dentist for example, or when I went to take my first exame at the faculty. I was observing those people the same way I did then, when I was about to do something that influenced me a lot. The thought that was going through my mind was how "lucky" all those people are in that precise moment for not having to go through all the things/feelings that I was going through. All those people around me were so completely unaware of my inner fears and confusions and totally deaf on all the screaming noise coming from inside of me; all the excitement for going one home, and all the sadness for leaving the other one. And I don't think I was unlucky in any of those moments, cause I made my own choices and was happy while they lasted (except for the dentist part), but one gets quite paranoic when it feels you are alone in a crowd.
Who knows how many times I've been blind, deaf or simply imune to other peoples feelings like that.

But when the feelings are so intensive, strong and mixed inside of you, you feel so alive and grateful for being able to live life that is not only surviving,but the whole fortune actually.
If I measure the past year in people, I can say I ended up as the richest volunteer ever. Why do I feel so rich? Cause, by "getting" those people in my life I can afford crying and laughing when I feel so, I can be relaxed and enjoy, I can talk all the time or not say a word...I can be myself. Now tell me how many people are rich enough to afford that?
Some of the people I met in the past year know me more and better  then I ever planned to allow them to do so; some of them inspired me and fascinated me with their way of looking at life; some of them learned me so much and shared stuff just like that; some of them touched me by opening themselves and being honest... and towards some of them I realized I should have show more feelings and let myself be more "weak". Well, I miss all of them a lot but fortunately I have a lot of treasure here in Sarajevo as well, that I missed a lot and I am still rich  with ability to appreciate it. At least I hope so...

Another quote for the end of this post:

"There's only us
There's only this
Forget regret-- or life is yours to miss.
No other road
No other way
No day but today..."
Peace!

26.05.2009.

Fasada


Obicni radni dan u jednoj kancelariji u centru Osla.
Nije bas mjesto za snove, ali s druge strane zasto da ne- snovi i jesu zahvalna kategorija koja ne trazi nuzno utjelovljenje, vrijeme ni mjesto. Uglavnom  ne kostaju nista kad ih odsanjamo, a ako se ostvare onda prelaze u drugu kategoriju i sve sto se s njima desi zavisi od nas.

Nedavno sam odgonetala sudbinska pitanja sa sustanarkom. Sudbina, pod pseudonimom Gospodja u Sivom, je navodno nesto zapisano, nesto/neko sto/ko biva, ma koliko joj se mi odupirali, negodovali, slagali se s njom ili ne...
Postavlja se pitanje da li mi onda zaista imamo slobodan izbor? Ili nam je Gospodja vec uknjizila crtice i note, pa mi tako samo pratimo odredjenu melodiju i sviramo pod njenom dirigentskom palicom. Cini mi se da sam nekad prije pisala o ovome. Mozda i nisam.
Gospodja u Sivom je dosta striktna i zahtjevna, ali zar nismo najvise voljeli upravo one profesore koji su slovili za najstrozije u skoli i toliko puno ucili od njih?
Dakle, stroga je, ali ne i nepokolebljiva ili nepromjenljiva. Mi joj krojimo odijelo i diktiramo trendove, a onda po povratnom mehanizmu ona nama knjizi crtice i note. Da, definitivno ona  mora biti u vezi sa muzikom jer sve na ovom svijetu ima neki svoj ritam, svoju pautu i otkucaje.

Pogled na lijevu stranu- vidim nekoliko kisobrana dole na ulici. Odavde se vidi i trg. Zacudo ne vidim nijedan tramvaj.
Veliko arhitektonsko zdanje preko puta. Naime, rijec je o crkvi sa raskosnim bakrenim vrh-zvonikom i netacnim satovima na svakoj strani cetverougaonog tornja.
Upoznale smo se, pomenuta crkva i ja jos u februaru 2007. godine, kada mi je sluzila kao glavni orijentir na putu do kancelarije. Tada je imala cigla-crvenkastu fasadu. Ne sjecam se da li su satovi na zvoniku tada bili u funkciji. Mraz mi je previse rezao lice tog dana, pa vjerovatno nisam ni obratila paznju na detalje.
U septembru prosle godine, kada sam se uputila na posao prvog radnog dana, ista crkva mi je pomogla da se orijentisem, samo sto je ovaj put bila okruzena skelama, gradjevinskim materijalom i pokrivena dugackim najlonima. Jedva smo se prepoznale stara dama i ja, ali se nismo zaboravile.
Ovi domaci su nam rekli da skele stoje vise od godinu dana i da je upitno da li cemo mi, za nase sluzbe ovdje, uspjeti da vidimo tijelo misterioznog diva.

I zasto sve ovo pisem? Upravo gledam kroz prozor i razmisljam... Pola pomenute gradjevine je sada otkriveno. Poceli su skidati skele. Svi su konstatovali kako se zapravo nista nije promijenilo na vanjstini objekta i niko ne razumije zasto je trebalo toliko vremena za...nikakvu promjenu. Svi su bili u iscekivanju valjda i sada su blago razocarani. Ne mare toliko, ali konstatuju kako je besmisleno i cudno.
Zaista, koliko me sjecanje sluzi, ova koju sad vidim se ni po cemu bitno ne razlikuje od one koju sam upoznala prije vise od dvije godine. I dalje sa ciglasto-crvenkastom fasadom.

Pitam se bas, kako izgleda moja fasada? Da li skele drugacijeg okruzenja ucine da ljudi postanu znatizeljni sta se krije iza tih skela, i da li se fasada imalo promijenila?
Zadnji put kad sam skinula skele ove sadasnjosti, mnogi su bili iznenadjeni nepromijenjenim zdanjem koje su ugledali. Isti slucaj kao i sa ovom crkvom. Ljudi valjda uvijek ocekuju nesto. Tako treba. Ne znam da li se ista desilo sa unutrasnjosti crkve. I pisem li ja sve ovo zbog moje fasade ili zbog mog enterijera ustvari?
Cini mi se da mi je to sta ima unutra poznato koliko i unutrasnjost ove crkve. Ko bi rekao da imam toliko zajednickog s ovom grdosijom...

I dalje se pitam...
I mnogo sanjam jos uvijek. Toliko ucestalo da je postalo dosadno spominjati to uopste. Skoro pa izgleda da lamentiram ili privlacim paznju. Mozda mi i ne treba ovo "skoro"u prethodnoj recenici. Ovdje zavrsavam poglavlje o snovima onda. I onako nista ne mogu promijeniti.

Danas smo dobili biciklO. Bas se radujem. Svijet se i onako vrti u krug. Ima smisla.
Bila sam u interesantnoj posjeti proslog vikenda.

Sada je vrijeme za pokret i poprilicno svakidasnje stvari koje ne povlace velika pitanja...valjda...

Pozdrav mom Dudu. Odavno nismo pricali.

19.05.2009.

Slike i sjecanja...


Puno sanjam. Ne prodje nijedna noc na dalekom Sjeveru, a da jedna Pletilja cipki i carapa ne iskusi svoju REM fazu, koja navodno traje svega nekoliko sekundi.
I onda se probudim ujutro, nekad i u toku noci i zapocnem dan sasvim normalno, ali uvijek pod snaznim utiskom svoje podsvijesti.
Imam dosta fotografija u elektronskom formatu, poredanih hronoloski. Ove slike iz podsvijesti se javljaju ne po mojoj volji i frustriraju me jer ih je tesko dozvati, a ipak osjetim njihovo prisustvo.
Tako moja Dzenana i ja ujutro ustanemo, po vec ustaljenom ritualu i nab acujemo polomljene komade slika, onako nasumce i po sjecanju. Cudno je kako neka sjecanja brzo blijede.
Onda, uz srkutanje kafe otvorimo sanovnik, koji uglavnom ona analizira (jer je na svedskom). Postavlja pitanja, pa onda cita odgovore i tumacenja.
Cesto ne nalazim smisao u tome, ali eto ipak...

Gledamo film prije nekoliko dana. Ratni- Pearl Harbor. Nista narocito, vec vidjeno. Holivudski glumci, americki nepobjedivi duh i tome slicno. Jedan od glavnih likova umire na kraju zrtvujuci se za najboljeg prijatelja. Da podijelim sjecanje (ma sta to znacilo)- taj film sam prvi put gledala u kinu dok sam jos pripadala teen populaciji i ronila more suza tokom dirljivih scena.
Spontano se prikljucim Jenny ovaj put na pola filma i ostanem tako do kraja.
Uhvatile smo se automatski za recenicu iz filma:" Nista nije snaznije od volonterskog srca."
Kraj filma i filmska muzika kao odjavna spica. Slom.
Ne vjerujem da sam ijednom tako zivo (ponovo) prozivjela rat u svojoj glavi. I tek tako, dramaticno, suza za suzom niz lice...kap, kap... Slike, zive i nikad stvarnije. Onaj stvarni i surovi strah. Detalji koje ovdje svjesno preskacem. Cudno je kako neka sjecanja nikada ne blijede.

Bila sam na paradi poprilicnog pijanstva i ponekog kica. Dan kada moji dragi domacini slave svoju domovinu i postaju patriote. Lijepo je uzivjeti se u citavu pricu- mahati nacionalnom zastavom i nositi svecanu odjecu u cast patrie. Covjek prosto da ne povjeruje da moze i tako. Svi vicu "Hip, hip, hura!!!", obuceni u tradicionalne nosnje, cekaju da im neko od clanova plavokrve porodice pokloni malo paznje sa tek nekoliko pokreta rukom. U sustini, to je razlog vise ili cak izgovor da se jede nezdrava, brza hrana koja podrazumijeva kobasice i sladoled.

Spava mi se, kasno je... Objavljujem ovaj post sada, a drugi put biljezim jos koje slovo. Bas sam iznenadjena neproporcionalnoscu kolicine stvari koje su mi na umu i koje trebam uhvatiti na neku povrsinu kao sto je ova (nebitno sto je virtualna), i stvarne kolicine onoga sto uspijeva da izadje iz mene.

Ali, pisem uvijek najbolje sto mogu...bar u datom momentu.
Laku noc.

29.04.2009.

...

Tri tackice.

Ovo bi moglo znaciti da se nagomilalo dosta detalja koji napeto cekaju da se istresu ovdje. To, ili je na pomolu novi vaz u mom stilu, sa maratonskim recenicama, zbog cijih je kilometara tesko doseci poentu.
Trebala bih to izbjegavati, zbog potreba buduce profesije. Kako rece moj dobri profa: "Mislila siroko, rijecima usko."
U mom slucaju misli i rijeci se sudaraju i tesko ih je kontrolisati. Ovo je valjda drugaciji, slobodni stil. A prsti tipkaju po tastaturi, njihovo je da rade svakako, ne da se bune.

Nisam se vozila odavno, pa me nisu lovile velike zapitanosti, bar ne one koje se lako biljeze, izgleda. A nije da nije bilo zapitanosti. Postaju sve ucestalije u zadnje vrijeme.

Bolje je jesti vise puta, a manje, nego jednom sjesti i prejesti se. Izgleda da su ovi detalji predugo cekali da ugledaju svjetlo monitora, pregladnili su i sada im je mrsko zvakati.

Ajde nista, sacekacu vikend. Putujem busom. Bice materijala!

I ne zato sto tako treba, nego zato sto tako trebaM!

04.04.2009.

Post taze sa tockova

      Uvijek dobijem cudnu inspiraciju kad putujem.  I evo bas sada sjedim u vozu za Oslo, vagon broj 8, sjediste 49 do prozora (zapravo bih trebala sjediti na broju 50, ali se strucno pravim luda jer vise volim sjediti do prozora, iako mi i sada zvone tatine rijeci u glavi: ”Nemoj nikad sjediti do prozora Azalea”)…
Ne znam pravi razlog zbog kojeg svaki put kada se nadjem na nekim tockovima, imam potrebu da nesto kazem. Nesto znacajno, duboko kobajagi. Slusalice u usima (koje dugujem nekome ko me pazi otkako bitisem na ovom svijetu) i neka fina muzika me obicno ufuraju u fazon starih dobrih video spotova, u kojima glavni protagonista sjedi  u vozu ili autu i zamisljeno gleda kroz prozor, dok se vani smjenjuju slike i krajolici. Sjetite se samo Stinga ili Gibe, Voxa i drugh…
U svakom slucaju- toplo preporucujem.

A sada kratki opis situacije iz voza.  Osvrnuh se  nesto maloprije i skoro da ne povjerovah da sam ovo ja. Dakle, sjedim u vozu, bez cizama na nogama. Gdje su cizme? Nisu daleko, stoje ispod sjedista- strucno sam ih eliminisala sa stopala cim sam sjela. Na nogama su mi debele, tople, mekane,rucno radjene vunene carape. To sto trenutno imam laptop na krilu isto ide u prilog mojoj nordizaciji. Ampak, to nije vrhunac price. Da mi je neko pricao da cu plesti vunene carape u vozu na relaciji Bergen-Oslo u 21. vijeku, vjerovatno bih se nasmijala i rekla: ”Kako da ne, dva Bergena i Osla i cetiri para carapa”-pokusavajuci  da pretjerivanjem naglasim ironiju.

E pa da, naucila sam da pletem. Jesam li pletilja ili nisam?!?

Inace, razmisljala sam o samostalnosti. Vjerujem da smo inteligentna nacija i da imamo itekakvih bisera koje daleko vise izvozimo nego sto se kitimo istim, ali isto tako mislim da nas je vecina, ili bar vecina ovih gradskih maminih i tatinih cedomira, nevjerovatno nesamostalna i nesposobna za brigu o sebi . Znamo sve moguce fazone, mozemo biti premazani svim mogucim bojama, govoriti jezike, ismijavati sve i svasta, ali uputiti se dalje od relacije Ilidza-Bascarsija koju znamo napamet kao svoj dlan jer smo tako navikli, ili produziti dalje od rute Makarska riviera ljeti imali vizu ili ne, e to je vec visa matematika. Ne mozemo otici do Bijambara ako neciji tata ne da auto, jer ipak, ne znamo koje autobuske linije voze do tamo. A ako je vikendica Pere Perica zabacenija u okolini Sarajeva, onda necemo uzeti ni auto, jer necemo znati naci mjesto, a i roditelji bi nam se mogli brinuti i pri tome nazvati nas nekoliko puta u toku voznje. Vecini visokoobrazovanih osoba je problem putovati u inostranstvo jer se moraju snalaziti po aerodromima i gledati putokaze na svakom koraku, a onda jos postoji i mogucnost da se desi tragedija,pa da se mora progovoriti na engleskom  i pitati za ovu ili onu informaciju...
Zaista smo takvi ponekad. Da, postoje i drugaciji primjeri, ali kada uporedim trinaestogodisnjake odavde koji putuju sami svim mogucim prevoznim sredstvima , unutar i izvan zemlje, onda se postidim da sa svoje 23 godine tek sada prozivljavam neke stvari i jos se, da stvar bude gora, uhvatim kako sam sva vazna jer sam tako samostalna!!! Istina je, mladi ovdje rano postanu odgovorni za sebe i nauce da se snalaze u prostoru. Sjecam se kako sam se na pocetku pitala kako cu znati na kojoj stanici trebam izaci kad sam krenula u neku zabit na filmski vikend... I nasla sam, bez problema. Nije spansko selo.

Sada da se uputim na Novi Zeland imala bih ovaj osjecaj sigurnosti sa sobom. Takozvani  ”naci cu” osjecaj. Koristiti svoja cula i nije toliki grijeh, a citati sam naucila jos davne 1992. godine

To sto su nas okolnosti i zemlja u kakvoj zivimo ogranicili na vise nacina, ne znaci da i mi trebamo to uduplati i vaditi se na sopstvenu nesposobnost. Nije sve stvar mentaliteta i nase vezanosti za porodicu. Ne biti u u stanju sjesti sam na taxi poslije 23:00h je vise stvar imbecilizma, ako mene pitate.

Jel` pametujem previse? Mislim, sve je moguce.  Znam da zvocam, pa tako vjerovatno znam i da pametujem, okolisam , komplikujem i sta sve ne.

Jos nesto.
Osim sto sam naucila plesti ove sedmice( i skoro zavrsila jednu carapu), druzila sam se sa desetak  milih nam, bivsih zemljaka Slovenaca. Dosli ljudi na razmjenu da uce o Norveskoj i norveskim obicajima. Dragi su, ali nisam nesto osjetila ”nasi smo” impuls, kao sa stanovnicima drugih bratskih zemalja. Vise su me ovi moji Norvezani svojatali i smatrali domacom- definitivno.

Govoreci o Norvezanima, ne znam je li zato sto nisu imali puno stresa u zivotu (bar ne onog u kojem ti je opstanak u pitanju), ali su iznenadjujuce nagodni ljudi. Nista im nije mrsko. Nije pretjerivanje, ali sve nekako ide sa osmijehom i bez frustracije. Ne znam da li mi se desilo da sam cula pitanje tipa: ”A sto ja?”, nebitno treba li se izbaciti smece, pripremiti dorucak ili ocistiti wc.
Bravo hladni Sjevernjaci! Ovaj plus ide vama!

Sada imam jos sat i pol do Osla. Slusam Enya-u. Skoro se smrklo. Najgore je kad nakon sest sati putovanja ostane jos samo jedan. Taj je najduzi. Kontam kako cu ovaj dokumentiz Word-a kopirati na blog kad dodjem kuci i nakacim se na komsijski internet.

Radujem se svojoj Dzenani...

23.03.2009.

No papak


Bas sam se nesto pitala na koji nacin filtriram misli i vrsim selekciju koje od njih ce postati javne i na raspolaganju svima koji surfaju virtuelnim svijetom...?
Zlobnici bi se sada nasalili i rekli: " A ti to za promjenu pocesto razmisljas, pa sad kao vise ne znas odvojiti smece od kvaliteta."

Biljezim misli da me ne bi vise pokradali veliki mislioci ili cisto da bih analizirala svoju evoluciju kroz vrijeme. Kazem evoluciju, jer za nadati se da idem onom "svakoga dana u svakom pogledu sve vise napredujem".

Zakljucila sam zanimljivu stvar ovog vikenda. Naime,putovala sam u jedno malo mjesto tri sata daleko od prijestolnice. Razlog je takozvani "sega vikend" (ovo bi bio slobodni prevod sa norveskog), gdje se grupa tinejdzera okupi i ne radi nista specijalno do nedjelje ujutro, kada je vrijeme da se ide kuci.
Ali ono sto mi je bilo interesantno jeste da ovdje ne postoje podjele na papke i gradjane, dosljake provincijalce i FGR (Finu Gradsku Raju). Bas sam to posmatrala i pokusavala da uocim i sigurna sam da bi do sada nacula i naucila bar neku pogrdnu rijec kojom se nazivaju "oni" drugi, koji ne pripadaju tvom rangu. Postoji regionalna podjela, to da, ali nije to isto.

Pravilo je generalno isto, kad zavrsis srednju skolu picis u veci grad gdje ces studirati, raditi i zivjeti. Ali ljudi iz ruralnih sredina nemaju nuzno prefiks "papci", niti iz njih "tukne" primitivizam, kao sto ima slucajeva kod nas. SlucajOva kazem, ne generalizujem.
Ali kod nas generalno vlada taj kompleks grada, gdje svi nastanjeni u gradu,bez obzira jesu li tu rodjeni ili su dosli prije izvjesnog vremena, imaju "ma-sta-ce- papak-iz-Cekrcica" stav.
Kod nas cak postoje obiljezja i znakovi "Kako identifikovati papka", po kojima se jasno vidi razlika. Takvi bi bili "pismena" faca, ma sta to znacilo, jezik kojim se doticni/a koristi itd.
E pa ovdje, ne postoje ocito "krkanske" face, ili to mi dosljaci tesko uocavamo. Svi nosaju vunene carape, koriste najcudnije moguce kombinacije odjece, nosaju laptope, rade i uglavnom ne mare za marku telefona koju imaju. Muski generalno vise mare za tehniku, ali to je univerzalna stvar muskog roda, manje vise.

Postoji jedan jasan pokazatelj odakle je ko, a to je dijalekat.
Moguce da mi promicu neki detalji zbog nedovoljnog poznavanja jezika, ali po onome sto mogu zakljuciti iz govora tijela, ne potoje etikete takvog tipa.

Saznala sam da sada vozi samo jedan kombi za Mahmutovac. I isto tako da recesija uzima maha u lijepom gradu.

Neko je postao punoljetan sada: dobrodoslica u svijet "velikih"!!!

Moji su i dalje MOJI, tu smo-sretna sam...

Tacka na nekoliko nabacanih misli... :)

17.03.2009.

O predrasudama ili iskustvima jedne pletilje

Moram nauciti da pletem. To je jedan  zanimljiv hobi koji praktikuje 80% djevojaka koje sam upoznala u ovoj zemlji. Pletu cure.
Sta biste pomislili ili prokomentarisali ako ste u drustvu, da u javnom prevozu, negdje na relaciji Ilidza-Bascarsija vidite djevojku koja predano plete i to ne sa dvije, nego sa cetiri igle cak...? Pri tome umece i specijalne uzorke, igra se bojama i kombinuje.
Vrlo tipicno, ismijali bi takvo nesto i prokomentarisali da je djevojka pohitala u grad iz neke ruralne sredine. To je totalno demode...

E pa, u ovoj zemlji je to IN- djevojke "cijepaju" kape u roku od nekoliko sati i to im, kako kazu, predstavlja mehanizam za fokusiranje, a posto su mahom ekonomicni ovdje, da ne kazem skrti, to im dodje kao izvlakusa da ne potrose koju krunu kada trebaju nesto da poklone.
U prilog im ide i cinjenica da zive u zemlji u kojoj vunenih odjevnih predmeta nikad dosta, pa ono sto naprave sopstvenim rukama cijene jos i vise...

To je definitivno nesto sto bi se dalo usvojiti...Simpaticno je skroz.

Jos nesto interesantno:
Ako ste navikli da ogolite kucni budzet zarad proslave dana koji nas oficijelno ucini za brojku starijim, i sve to da ne biste ispali "djoner" pred rajom, imam vrlo ekonomicno rjesenje sa Sjevera koje se kosi sa nasim tradicionalnim "merackim" navikama.
Pomislih kako nam je "zabremede`" sve sto dolazi sa Zapada ili sto je znate- EVROPSKI, pa mozda i ovakve vrijednosti postanu primjenljive i na Balkanu.

Dakle, ljudi se ovdje ne zamaraju toliko svojim rodjendanom. Sve je nekako pojednostavljeno. Pozovete nekoliko prijatelja da dodju na vas rodjendan i onda gledate film. Grickate ili pijuckate ono sto ste skupa kupili, a kao poslasticu imate domaci kolac, hljebaste prirode najvjerovatnije. Za poklon mozete ocekivati par vunenih rukavica recimo (sta mislite zasto sam stavila pletenje kao uvertiru), naravno rucno izradjenih, cd sa "ispecenim" slikama, domace ispecene kolacice...U principu bilo sta sto sami napravite ili ima prefiks domace moze biti poklon. Ne derneci se, a cascenje pripada rjecniku stranih rijeci.

Vidite kako se to radi u najbogatijoj zemlji na svijetu...Mozda bas u ovome i lezi rjesenje zagonetke.
U principu, ovo je samo jedno od nekoliko mojih iskustava takvog tipa, ne znam je li tako u vecini slucajeva...

E sad, da li smo mi previse optereceni utiskom koji cemo ostaviti, bas zato sto smo oni "tranzicioni" koji se bore za "prestiz", boluju za vecim ciframa i robuju obrazu ili smo jednostavno takvi, blesavi, topli Balkanci- tesko je odgovoriti.

Sumnjam da cemo se ikad "poevropiti" u ovom smislu i ne bih rekla da je prevelika steta. Dobro je da znamo da razlicitosti postoje i kakve sve mogu biti...

Eto, nekoliko mojih zapazanja, tek toliko da se zna!

12.03.2009.

Na polovini puta sad vec...

Veoma je zanimljiv podatak da se upravo na Dan nezavisnosti drage mi Domovine navrsilo tacno pola godine otkako zapoceh ovu svoju sjevernjacku avanturu.
Pola godine i pola pohoda u jednoj godini moga zivota. Godini koja ce mi vjerovatno potpuno promijeniti zivot, na ovaj ili onaj nacin.
Studiranje sebe tece u harmoniji-polozila sam sve vazne ispite i to sa ocjenama koje sam ja sama odredila. Bila sam ispitivac i ispitani, pedagog ljudima oko sebe, predavac svojoj savjesti, saptac onima koji nisu dobro savladali gradivo.
Nisam pravila djonove, u ovoj zemlji nema varanja :). Svejedno, za studente je i petica, pa sam tako pala nekoliko puta, oborivsi samu sebe.
Poznajem jednog gospodina sa brkovima koji je personificirao sudbinu kao Gospodju u Sivom. Ta  izvjesna dama igra cudno i uvijek se zabavlja na tudji racun. Ali, dobro.

Bila sam u lijepom gradu. Kao gost. Nije ugodan osjecaj. Kao kad sjedis u jakni u dnevnoj sobi u kojoj radi grijanje. Svejedno, draze ti je da je toplo, nego da se smrzavas. Tako je i meni bilo drago.

Danas pada snijeg u Oslu. Ovo nije bila senzacionalna vijest, ali eto, cisto sjecanja radi.

Idemo dalje! :)

12.03.2009.

Ostatak nedovrsenog posta/putopisa!

 ...

Proslo je dosta vremena, ali slike su poprilicno zive. Covjek se trudi i bira rijeci kada zeli opisati nesto do cega mu je stalo, da bi rijecima postigao tu posebnost dozivljaja, ali poenta lezi u jednostavnosti.

Vidjela sam grad. Uzivala u prisustvu drage osobe. Upoznala jedno simpaticno "kuce". Poredila izvjesni grad sa svojim gradom- ima dosta slicnosti.
Osjetila nesto za sto sam skoro bila ubijedjena da vise ne znam osjecati, ma sta to znacilo :).
Vidjela sam drage ljude, ukazali su mi cast pojavivsi se uprkos drugim obavezama koje diktira veliki grad. Hvala!!!
Oni koji zavide, neka znaju da sam probala makedonski ajvar i jos plus ponijela na daleki Sjever dvije tegle, u rezervi...

Vjerujem da ne trebam posebno objasnjavati zasto volim pjesmu "The hardest thing"...?

I dalje se smjeskam kada pomislim na ovu posjetu...

12.03.2009.

Nedovrseni post...

Putopis sa Balkana koji dugujem sebi i ostalima jos od novembra


Slikoviti opis situacije:

Duga zima, snijeg...Vani se izlazi samo po potrebi, ne iz uzivancije.Uzivanje u kaloricnoj hrani, serijama na tv-u, interesantnoj  knjizi ili prijatnom ritmu sa radija… Misici se rijetko upotrebljavaju za kretanje i sve sto znaci pokret jednaci  sa ljenosti…

Najzad proljece, sunce mami vani-nastupa radikalno mijenjanje ”losih” navika, budi se iznenadna svijest za nastupajucim godisnjim dobom i zelja da tijelo koje je mirovalo proteklih nekoliko mjeseci izgleda optimalno narednog ljeta na plazi.

Buduci da je najbolje formu steci ekpresno, primijenjuju se brzopotezni kursevi tjelovjezbi, sto za sobom povlaci preforsiranje i sok za misice, koji se nakon toga pobune i tako upale da nam treba pomoc da bi ustali sa stolice.

Dobro, mozda se ne desava svakome, ali eto to je ono sto zovemo klasikom  za vecinu.

Kakva dramaticna uvertira, a samo zarad metafore i docaravanja mog osjecaja one noci kada mi je Jole tek tako rekao da idem na Balkan! Ako bih analizirala i uporedjivala likove iz pocetne scene sa stvarnim zivotom i konkretnom situacijom, onda bih to objasnila rekavsi da je ta njegova izjava za mene dosla kao ona upala misica i ucinila da mi citava utroba zaigra od uzbudjenja.  Glede ljenila za vrijeme zimskog perioda-to jednostavno tumacim kao vid adaptacije i ufuravanja u jednu pricu, jer, budimo realni, ma koliko da se ulijenim tokom zime i ma koliko se ja prilagodjavala trenutnom okruzenju, ja cu uvijek biti Bosanka na Sjeveru, hiperborejac, koji na proljece zivne i otima se od ljenosti. I s razlogom nisam rekla SAMO Bosanka na Sjeveru, jer bi to poprimilo drugacije znacenje.

Na Balkanu nista novo-  ljudi govore dobro poznat jezik i koriste termine koje je nemogue prevesti na bilo koji drugi, jer jednostavno nisu ni izbliza zanimljivi tako; u sekundi sam se odvikla  nosanja torbi i sopstvenog prtljaga, sto je bio dio price o adaptiranju na Sjever i desifrovanju novih simbola; velike porcije hrane sa dosta mesa;  fanatizam da se ugodi gostu jer je on svetinja, a fanatizam je u ovom slucaju pozitivian isto koliko i ”strasno” u sintagmi ”strasno dobro”; toplina i osjecaj da si kod kuce, iako nisi… Interesantno je bilo posmatrati ove moje Sjevernjake kako se utapaju u balkanski stih i kako brzo reaguju na emocije, nije im drugo trebalo, to dodje prirodno.

Da prica bude bolja, moja balkanska turneja se nastavila prema jugu. Put preko novonastale drzavice, Dino Merlin na radiju, sablasni krajolici i najzad- granica iza koje vjecno sunce sja.

Na stanici, dobro poznato lice koje me ne prepoznaje na prvi pogled. Nekoliko sekundi poslije-jak zagrljaj i ”ne mogu da vjerujem da sam tu” osjecaj.

***Ovdje je post prekinut, ali nastavlja se... =)


Stariji postovi

Memoari sarajevske pletilje čipki...
<< 09/2009 >>
nedponutosricetpetsub
0102030405
06070809101112
13141516171819
20212223242526
27282930