Post taze sa tockova
Uvijek dobijem cudnu inspiraciju kad putujem. I evo bas sada sjedim u vozu za Oslo, vagon broj 8, sjediste 49 do prozora (zapravo bih trebala sjediti na broju 50, ali se strucno pravim luda jer vise volim sjediti do prozora, iako mi i sada zvone tatine rijeci u glavi: ”Nemoj nikad sjediti do prozora Azalea”)…
Ne znam pravi razlog zbog kojeg svaki put kada se nadjem na nekim tockovima, imam potrebu da nesto kazem. Nesto znacajno, duboko kobajagi. Slusalice u usima (koje dugujem nekome ko me pazi otkako bitisem na ovom svijetu) i neka fina muzika me obicno ufuraju u fazon starih dobrih video spotova, u kojima glavni protagonista sjedi u vozu ili autu i zamisljeno gleda kroz prozor, dok se vani smjenjuju slike i krajolici. Sjetite se samo Stinga ili Gibe, Voxa i drugh…
U svakom slucaju- toplo preporucujem.
A sada kratki opis situacije iz voza. Osvrnuh se nesto maloprije i skoro da ne povjerovah da sam ovo ja. Dakle, sjedim u vozu, bez cizama na nogama. Gdje su cizme? Nisu daleko, stoje ispod sjedista- strucno sam ih eliminisala sa stopala cim sam sjela. Na nogama su mi debele, tople, mekane,rucno radjene vunene carape. To sto trenutno imam laptop na krilu isto ide u prilog mojoj nordizaciji. Ampak, to nije vrhunac price. Da mi je neko pricao da cu plesti vunene carape u vozu na relaciji Bergen-Oslo u 21. vijeku, vjerovatno bih se nasmijala i rekla: ”Kako da ne, dva Bergena i Osla i cetiri para carapa”-pokusavajuci da pretjerivanjem naglasim ironiju.
E pa da, naucila sam da pletem. Jesam li pletilja ili nisam?!?
Inace, razmisljala sam o samostalnosti. Vjerujem da smo inteligentna nacija i da imamo itekakvih bisera koje daleko vise izvozimo nego sto se kitimo istim, ali isto tako mislim da nas je vecina, ili bar vecina ovih gradskih maminih i tatinih cedomira, nevjerovatno nesamostalna i nesposobna za brigu o sebi . Znamo sve moguce fazone, mozemo biti premazani svim mogucim bojama, govoriti jezike, ismijavati sve i svasta, ali uputiti se dalje od relacije Ilidza-Bascarsija koju znamo napamet kao svoj dlan jer smo tako navikli, ili produziti dalje od rute Makarska riviera ljeti imali vizu ili ne, e to je vec visa matematika. Ne mozemo otici do Bijambara ako neciji tata ne da auto, jer ipak, ne znamo koje autobuske linije voze do tamo. A ako je vikendica Pere Perica zabacenija u okolini Sarajeva, onda necemo uzeti ni auto, jer necemo znati naci mjesto, a i roditelji bi nam se mogli brinuti i pri tome nazvati nas nekoliko puta u toku voznje. Vecini visokoobrazovanih osoba je problem putovati u inostranstvo jer se moraju snalaziti po aerodromima i gledati putokaze na svakom koraku, a onda jos postoji i mogucnost da se desi tragedija,pa da se mora progovoriti na engleskom i pitati za ovu ili onu informaciju...
Zaista smo takvi ponekad. Da, postoje i drugaciji primjeri, ali kada uporedim trinaestogodisnjake odavde koji putuju sami svim mogucim prevoznim sredstvima , unutar i izvan zemlje, onda se postidim da sa svoje 23 godine tek sada prozivljavam neke stvari i jos se, da stvar bude gora, uhvatim kako sam sva vazna jer sam tako samostalna!!! Istina je, mladi ovdje rano postanu odgovorni za sebe i nauce da se snalaze u prostoru. Sjecam se kako sam se na pocetku pitala kako cu znati na kojoj stanici trebam izaci kad sam krenula u neku zabit na filmski vikend... I nasla sam, bez problema. Nije spansko selo.
Sada da se uputim na Novi Zeland imala bih ovaj osjecaj sigurnosti sa sobom. Takozvani ”naci cu” osjecaj. Koristiti svoja cula i nije toliki grijeh, a citati sam naucila jos davne 1992. godine
To sto su nas okolnosti i zemlja u kakvoj zivimo ogranicili na vise nacina, ne znaci da i mi trebamo to uduplati i vaditi se na sopstvenu nesposobnost. Nije sve stvar mentaliteta i nase vezanosti za porodicu. Ne biti u u stanju sjesti sam na taxi poslije 23:00h je vise stvar imbecilizma, ako mene pitate.
Jel` pametujem previse? Mislim, sve je moguce. Znam da zvocam, pa tako vjerovatno znam i da pametujem, okolisam , komplikujem i sta sve ne.
Jos nesto.
Osim sto sam naucila plesti ove sedmice( i skoro zavrsila jednu carapu), druzila sam se sa desetak milih nam, bivsih zemljaka Slovenaca. Dosli ljudi na razmjenu da uce o Norveskoj i norveskim obicajima. Dragi su, ali nisam nesto osjetila ”nasi smo” impuls, kao sa stanovnicima drugih bratskih zemalja. Vise su me ovi moji Norvezani svojatali i smatrali domacom- definitivno.
Govoreci o Norvezanima, ne znam je li zato sto nisu imali puno stresa u zivotu (bar ne onog u kojem ti je opstanak u pitanju), ali su iznenadjujuce nagodni ljudi. Nista im nije mrsko. Nije pretjerivanje, ali sve nekako ide sa osmijehom i bez frustracije. Ne znam da li mi se desilo da sam cula pitanje tipa: ”A sto ja?”, nebitno treba li se izbaciti smece, pripremiti dorucak ili ocistiti wc.
Bravo hladni Sjevernjaci! Ovaj plus ide vama!
Sada imam jos sat i pol do Osla. Slusam Enya-u. Skoro se smrklo. Najgore je kad nakon sest sati putovanja ostane jos samo jedan. Taj je najduzi. Kontam kako cu ovaj dokumentiz Word-a kopirati na blog kad dodjem kuci i nakacim se na komsijski internet.
Radujem se svojoj Dzenani...
